Između akšama i jacije, kad se na nebu pojave zvijezde, djevojka iziđe napolje i pogledom izabere neku sjajnu zvijezdu koja se nalazi na onoj strani kao i kuća njenog dragog. Gledajući netremice u nju djevojka ovako čara:
Selam alejk, sana jildiz!
Alejk selam, hoš jildiz!
Bir sana, bir adžet,
elbifina bana ćeter,
ćemans dušek i akrebi jorgan.
Jildizlice, po Bogu, sestrice,
di mi Armana* najdeš, da ga snajdeš;
di ga stigneš da ga digneš,
u perčin ga udri, srce mu izadri,
meni ga dovedi!
Kad ovo izgovori, stavi ruke na zemlju i gledajući u nju ovako odbaja:
Crna zemljo, po Bogu majko,
ova se basma ne primila ni mene ni tebe,
ni bašte građene, ni voćke sađene,
ni ovce jalovice, ni krave bakovice,
već Armana i Armanova srca i džigerice,
i njegovih 77 damara, 88 zglavaka, 99 kostiju,
i srčanog šah-damara o čem mu srce visi,
kud god hoda nek' o meni misli!
Crko, puko, džebraiso, čatlajiso, dok do mene ne došao
i sa mnom hiljadu i jednu riječ ne progovorio!
Akobogda amin od Boga draga veledalim!
*ili kako se već momak zove.
(Visoko)
